Hortenzije, ako mene pitate, trebaju biti u svakom vrtu. Izrastu u fantastičnu, impozantnu biljku u čijoj ljepoti možete godinama uživati. Pišem ovaj tekst zato što volim hortenzije i zato što u rujnu imate još vremena uzgojiti ovu biljku iz reznica. Naći ćete više verzija kada je najbolje uzimati reznice, pa će tako neki tvrditi da je lipanj idealan, dok će drugi reći da su najbolje rezultate imali ako su to radili tijekom toplog rujna. Mislim ipak da je vlastito iskustvo najbolji pokazatelj. A doista se isplati probati jer hortenzije, ako ih kupujete, uopće nisu jeftine.
Ja sam svoje reznice uzimala krajem lipnja ove godine. Opelješila sam susjedstvo, uzela malo od svake boje na koju sam naišla i od deset reznica primilo se njih devet. Kažu da je najbolje rezati granu koja te godine nije cvala, negdje iz unutrašnjosti. Reznica treba biti oko 15 centimetara duga. Očisti se od svog lišća, osim dva izboja na vrhu, a glavni list u sredini se napola odreže škarama.
Reznice se tada jednostavno zabodu u zemlju i pokriju staklenkom ili odrezanom plastičnom bocom kako bi se ispod stvorio efekt staklenika. Ja sam im dala i dodatnu pomoć u vidu biljnog hormona za ukorjenjivanje. To je prah koji se kupuje u agrarijama i biljnim apotekama i pomaže biljci da lakše i brže pusti korijen. Čula sam za dvije varijante korištenja – jedna je da se donji dio reznice umoči u vodu i potom u prah, prije pikiranja u zemlju. Druga je da se biljka zabode u zemlju, a onda se oko nje pospe prah. Ja sam primijenila ovu drugu varijantu i pokazala se uspješnom. Ova fotografija ispod, sa stranice plantaddicts.com, jako lijepo pokazuje kako se hortenzija razmnožava reznicama.
Ono što je iznimno važno je da posude s reznicama ne smiju stajati na direktnom suncu. Obavezno biljke stavite u hlad jer će ih sunce spržiti i ništa od vašeg truda. Kažu i da praktički svaki dan treba podizati staklenku ili plastičnu bocu i prozračiti biljku kako ne bi istrunula od previše vlage. Ja sam to radila prvih nekoliko dana, a onda mi se dogodio onaj teški prijelom noge (koji sam već spominjala u nekim prethodnim tekstovima) i bila sam prisiljena ostaviti svoje reznice da se same snađu kako najbolje znaju i umiju. Zalijevao ih je moj muž i kiša. Prozračivanje nije obavljao nitko. I eno ih, žive, zdrave, ukorijenjene i pune mladih listova. Nekad je, očito, stvari najbolje napraviti bez puno filozofije.
Sada ću još malo pričekati da mlade biljke koje su se ukorijenile ojačaju (a i da napokon stanem na nogu), pa ću svaku od njih presaditi u zasebnu posudu. Tako će prezimiti i dočekati proljeće kada ću ih napokon prebaciti u zemlju pokraj kuće.
